SANDRA PERKOVIĆ: “Želim ostati zapisana zlatnim slovima u sportskim knjigama”

Sandra Perković, najtrofejnija hrvatska atletičarka i jedna od najboljih bacačica diska u povijesti tog sporta gostovala je u TOPCASTU TOP RADIJA. Prije završetka sezone Sandru očekuju dva velika izazova – finale “Dijamantne lige” u Zürichu i nastup na 72. Boris Hanžeković memorijalu. Šesterostruka prvakinja Europe otkriva kako si vraća motivaciju kada se svega zasiti te kako ju je odrastanje u kvartu Dubrava izgradilo u osobu koja je danas. O tome što ju izdvaja od ostalih kaže: “Ali iskreno, ono što mislim što mene izdvaja od njih je to što sam Hrvatica, što dolazim iz Hrvatske i što smo mi narod koji je poznat po borbenosti i koji je upravo zbog tih svojih nesavršenih uvjeta upravo zato tako i savršen. Možemo se prilagoditi na sve moguće uvjete i neuvjete.”

Sandra od 2010. drži tron na Europskom prvenstvu, a nedavno je šesti put zaredom osvojila naslov europske prvakinje u bacanju diska te tako ispisala povijest:

“Ovo je natjecanje dosta bilo emotivno za mene jer sam nakon zagrijavanja prije njegova početka shvatila da sam nakon 12 godina i dalje tu. Još uvijek sam europski vrh i najbolja u Europi te imam priliku napraviti nešto što nitko nikada nije. Mislim da je 12 godina stvarno dugačak period. Nakon tog su mi zagrijavanja čak i zasuzile oči jer sam se sjetila svojeg pokojnog trenera Ivana Ivančića s kojim sam krenula na ovo putovanje. Izuzetno sam ponosna i sretna te moja priča ide dalje. Ovo sam ja – najbolja bacačica diska u Europi i svijetu.”

O tome što ju izdvaja od ostatka vrhunske konkurencije, šesterostruka prvakinja Europe kaže:

“Neki put odgovoriš impulzivno – ja sam najbolja, dajem sve od sebe. Daju i one sve od sebe naravno, ali kada sjedneš i razmisliš, onda shvatiš koliko sebe daješ u to. Stvarno vjerujem i smatram da ovo živim od 0 do 24 (…).”

Sandra ističe da u drugim državama određene institucije pružaju sportašima mogućnosti koje su na višem nivou:

“Ali iskreno, ono što mislim što mene izdvaja od njih je to što sam Hrvatica, što dolazim iz Hrvatske i što smo mi narod koji je poznat po borbenosti i koji je upravo zbog tih svojih nesavršenih uvjeta upravo zato tako i savršen. Možemo se prilagoditi na sve moguće uvjete i neuvjete.”

U moru medalja i trofeja koje je osvojila u posljednjih 20 godina najveća joj je nagrada sreća ljudi koje svojim uspjesima čini ponosima.

“Ponos u trenutku kada donosite medalju kući i izazovete osmijeh na licu običnog građanina koji navija i koji te bodri – to mi je najveća nagrada, veća od svih nagrada koje možeš dobiti je upravo ta iskrena čestitka. Onda kada osvojiš nešto, želiš se vratiti kući i podijeliti to sa svojim najbližima”, rekla je Sandra.

O tome što si još želi dokazati, najbolja hrvatska atletičarka kaže:

“Želim još puno trofeja, još puno medalja i baš volim ovo što radim. Nije lako, teško je i naporno. Ima trenutaka kada poludim, kada kažem da ću se zaposliti od 7 do 15 i poslije posla ne misliti o onome što radim, ali onda shvatim da sam ovo zaista ja. Mama mi je rekla da ako ću nešto raditi, da radim to kako treba ili da uopće ne radim. Ja se nadam da radim kako treba.”

Sandra kaže da joj motiva ne manjka i kako je tu još puno brojeva i želja te otkriva:

“Želim ostati zapisana zlatnim slovima u sve te sportske knjige i koliko god mogu pružiti i pokazati ono što najbolje radim, a to je bacanje diska i promoviranje Lijepe Naše diljem svijeta. Činim nas ponosnima, kako sve vas tako i sebe. Ovo je moj život i moj san – bez ovoga nisam ja. Kada daleko bacam i kada osvajam onda sam ja i najopuštenija, najsretnija i najispunjenija. Kada to tako baš ne ide, (…) onda mi se ne sviđa osoba koja sam kada sam takva.”

O tome kako si vrati motivaciju kada se zasiti svega, najbolja hrvatska atletičarka kaže:

“Pa ništa, izvičem samu sebe i sve oko sebe. Nemam puno ispada tijekom godine, tako da to nije neki problem. Nemam vremena za ispade. Sport je kolo koje se stalno okreće, nadograđuje tako da nema baš vremena za dugo tugovanje. Ali dođu ti trenuci kada se ispucaš, makneš, vidiš i uvidiš, dođeš sebi, izbrojiš do deset. Nije prvi puta da se čovjek u život zapita radi li pravu stvar.”

Čovjek ne može uvijek biti najbolji, što se Sandri dogodilo prošle godine u Tokiju.

“Razočarala sam se jer nisam ispunila ono što sam htjela i vjerovala sam do zadnjeg trenutka – čak i do one kiše i kada je ona pala još uvijek nisam prestala vjerovati jer uvijek kad radim, radim sve kako treba i dajem cijelu sebe i više od sebe. Kada je sve završilo, bila je ta 4. pozicija koja je mene užasno pogodila i nakon toga sam si uzela vremena. I to nije neka motivacija, nego jednostavno pustiš tijelo da ti odradi, pustiš glavu da ti odradi, pustiš sebe da vidiš je li to želiš ili ne želiš. I onda sve to prođe i shvatiš da to nije najgora stvar biti četvrti na Olimpijskim igrama. Ljudi žive da odu na Olimpijske igre. Mogu reći da sam se ponovno rodila (…), shvatiš da je možda trebalo da ti netko skine taj teret s leđa.”

Sandra dolazi iz zagrebačkog kvarta Dubrava te na pitanje koja je njezina kvartovska priča kaže:

“Moja kvart priča je da sam iz najboljeg kvarta na svijetu (…). Malo smo olimpijsko selo što smo više puta dokazali. Mi smo poseban kvart (…). Mi se jednostavno prepoznajemo, cijenimo se i poštujemo se i zato jesmo toliko uspješni i borbeni jer smo uvijek bili podrška jedni drugima. Smatram da bi svi trebali imati takvu okolinu. Smatram da sam ja zbog takve okoline upravo osoba kakva jesam.”

Sandra Perković ulazi u završni tjedan sezone, tjedan u kojem je očekuju dva velika izazova – prvo je na rasporedu finale Dijamantne lige u Zürichu.

“Prvo me čeka finale Dijamantne lige po novom konceptu, gdje pobjeda na finalu donosi pobjedu cijele Dijamantne lige. Bit će veselo i zanimljivo. Dolaze sve djevojke sa Svjetskog prvenstva, ali i ne svjetska prvakinja koja se nije uspjela bodovno plasirati. Tamo neka prođe sve kako treba”, govori šesterostruka prvakinja Europe.

Tri dana kasnije Sandru očekuje nastup u njenom dvorištu na 72. Hanžekovićevom memorijalu u rodnom Zagrebu.

“Želja mi je da na Hanžekovićevom memorijalu dođem i ponosno pokažem svoje dvije medalje – svjetsko srebro i europsko zlato. Želim s navijačima proslaviti ovu divnu godinu. Jako sam sretna. Sezonu sam počela u ožujku u Splitu, a završit ću je u najljepšem gradu, na najljepšem stadionu u Zagrebu. To je moj stadion na kojem treniram, moj ambijent, bit će ljudi koje najviše volim te mislim kako ova sezona ne može bolje završiti nego baš na Hanžekovićevom memorijalu”, kaže najbolja hrvatska atletičarka.

Želja joj je, kaže, odnijeti jubilarnu pobjedu na zagrebačkom mitingu.